Razvojem proizvođačke industrije, na tržištu je niknuo ogroman broj boja, uzoraka, oblika i obrada, pa se ponekad zaista teško odlučiti koju vrstu keramičkih pločica izabrati. Iako konačna odluka najviše ovisi o financijskim mogućnostima, poželjno se informirati o razlikama pojedinih tipova, o posebnim zahtjevima primjene pločica u određenom prostoru, ali i pokušati – unatoč ograničenom budžetu – biti maštovit i uz primjenu sasvim običnih (i ne preskupih) keramičkih pločica stvoriti ugodan i zanimljiv interijer.
Detalje samih keramičarskih radova opisali smo u drugim člancima, a ovdje nam je namjera upoznati Vas sa samim materijalom, te u nastavku ponuditi prijedloge za inovativnu upotrebu istih onih pločica koje često optužujemo za monotoniju u kupaonici.
Keramika kao materijal
Keramika je grupni naziv za određenu skupinu čvrstih materijala proizvedenih procesom pečenja na visokim temperaturama, a zatim postupnog hlađenja.
Najraniji poznati keramički proizvodi su lončarija i male statue načinjene od prirodne gline (čiste ili u smjesi s drugim materijalima) koje su čvrstoću postizale stavljanjem u vatru. Kasnije nastala keramika se glazirala i pekla kako bi se postigla glatka, obojena površina, pa je rezultat bila mnogo finija površinska obrada.
Sama riječ “keramika” dolazi iz grčke riječi “keramikos” koja se odnosi na glineno posuđe, dok je sam materijal danas prisutan u mnogim tipovima industrije – građevinarstvu, energetici, medicini, proizvodnji opreme za kućanstvo itd.
Iako se broj sirovina i sekundarnih materijala koje nazivamo keramikom znatno povećao u zadnjih 50 godina, kad se radi o keramici koju najčešće upotrebljavamo za oblaganje u interijerima, razlikujemo tri osnovna tipa: keramiku od prirodne gline, porculan i tzv. kameninu.
Keramika od prirodne gline uglavnom je smjesa gline, kvarca i feldspata i najstariji je tip keramike. Nakon pečenja na temperaturi oko 1000°C postaje porozna i neprozirna, a boja (od bijele do crvene) joj ovisi o sastavu. Da bi bila vodootporna nužno ju je glazirati.
Iako elementi od prirodne gline mogu biti tanki poput porculanskih, manje su otporni na habanje, nisu translucentni, ali su jeftiniji.
Porculan je keramički materijal koji se dobiva pečenjem smjese kaolina na temperaturi od 1200 °C do 1400 °C, što rezultira povećanom čvrstoćom, tvrdoćom i translucencijom u odnosu na običnu keramiku. Iako je otkriven u Kini, naziv mu dolazi od talijanskog porcellana, što je vrsta školjke.
Osim spomenutih, svojstva porculana obuhvaćaju i visoku otpornost na toplinske oscilacije i kemijske utjecaje. Čak i prije glaziranja on je nepromočiv, a može biti bijel ili obojen umjetnim bojama. Svojstva podvrsta porculana ovise o omjerima u sastavu sirove smjese.
Kamenina je keramika visoke gustoće, nepromočiva i tvrda, a od porculana se razlikuje manjom prozirnošću i finoćom. Obično je sive ili smeđe boje zbog nečistoća u glini od koje se proizvodi.
Peče se na temperaturi od 1180°C do 1280°C, a mehanička svojstva su slična porculanu.
Zbog otpornosti na kemikalije i visoke temperature koristi se u raznim industrijama, ali upotrebljava se i u izradi ukrasnih predmeta, posuđa itd.
Povijest i proizvodnja keramičkih pločica
Proizvodnja keramičkih pločica počela je još u vrijeme drevnog Egipta, Babilona i Asiraca – prije više od četiri tisuće godina! Pločice su se oblikovale od vlažne gline, a zatim sušile na suncu, ponekad i pekle.
Perzija je najviše utjecala na širenje dekorativne upotrebe keramičkih pločica. Jednobojne pločice rezale su se na manje komade, slagale, te spajale izlijevanjem tekućeg gipsa između njih. Nakon očvršćivanja, dobivenim su se panelima oblagali zidovi. Takav tip mozaika obilježio je islamsku kulturu, a utjecao je na Tursku za vrijeme Otomanskog carstva u 16. i 17. stoljeću, te na Španjolsku i Portugal.
Kasnije su se keramičke pločice proizvodile u gotovo svakoj europskoj zemlji, pa su se tako porculanske pločice koristile za uređenje raznih povijesnih prostora, poput palače Capodimonte u Napulju, Carske palače u Madridu ili one u Aranjuezu.
Početkom dvadesetog stoljeća, kao posljedica Druge industrijske revolucije, proizvodnja keramičkih pločica postaje automatizirana – počeo se koristiti proces pri kojem se strojno preša suha glina. Osim u privatnim kupaonicama i kuhinjama, one se počinju primjenjivati u školama, crkvama i drugim javnim zgradama. Daljnjim razvojem započela je njihova masovna proizvodnja koja se nastavila do danas, a svojstva materijala se kontinuirano poboljšavaju raznim aditivima.
Tradicionalan način izrade ponegdje se zadržao kao dio kulturne baštine, kao npr. u Maroku, gdje još možete kupiti ručno izrađene jarko obojene pločice.
Danas se porculan često upotrebljava pri završnim radovima u graditeljstvu – bilo u obliku pločica ili u obliku velikoformatnih translucentnih panela. Proizvodi se diljem svijeta, a 2006. godine proizvodnju je predvodila Italija sa 380 milijuna kvadratnih metara godišnje. Italiju slijede Španjolska, Brazil i Njemačka.
Keramičke pločice sastoje se od samog “tijela”, te od glazure - ako postoji. Glazura je staklasti materijal koji se tijekom pečenja rastapa na površini pločice i prijanja uz nju. Primjenom glazure poboljšavaju se svojstva vodootpornosti, pločica se boja ili se izvodi određena tekstura.
Moderni procesi proizvodnje pločica obuhvaćaju nekoliko osnovnih faza.
Prva je obrada sirovina – gline, minerala i raznih aditiva koji omogućavaju njihovu obradu. Sirovine se melju i razvrstavaju prema veličini čestica.
Tražene karakteristike nekog tipa proizvoda postižu se doziranjem pojedinog sastojka na temelju posebnih proračuna. Nakon toga – sastojci se miješaju, a dobivena smjesa najčešće oblikuje na dva moguća načina: prešanjem ili ekstrudiranjem. Za posebne tipove pločica osmišljeni su i drugi proizvodni procesi.
Većina pločica proizvedena je procesom suhog prešanja pri čemu ih oblikuju čelične preše pod pritiskom od 2500 tona. Pločice nepravilnog oblika izrađuju se ekstrudiranjem – gdje se smjesa tlači u za to namijenjenom cilindru i zatim pod pritiskom izlazi iz njega u grumenima koji se hidrauličkim ili pneumatskim prešama oblikuju u pločice.
Nakon oblikovanja, keramičke se pločice obično moraju sušiti nekoliko dana (u posebnim uvjetima) – da bi se spriječilo pucanje koje nastaje zbog naglog gubitka vode iz mase. Sljedeći korak je glaziranje koje se izvodi na različite načine: rotirajućim diskom koji baca glazuru na pločice, mlazom glazure koji pada na pločice poredane na pokretnu traku ispod, ili jednostavno – prskanjem. Za složene uzorke koristi se višestruki proces nanošenja pojedine glazure, a u nekim slučajevima upotrebljava se i tzv. suho glaziranje gdje se glazura nanosi u obliku praha i rastapa tijekom pečenja.
Naposlijetku – pločice se, jednom ili dva puta, peku u posebnim pećima. Zbog utjecaja na okoliš, teži se proizvodni proces svesti samo na jedno pečenje.
Značajke i vrste keramičkih pločica
Keramičke pločice su elementi za oblaganje podnih, zidnih i drugih površina, a odlikuje ih mala debljina (od 5 – 25 mm), te velik broj raznih oblika i veličina.
Osobine koje ih čine prikladnim za sanitarne prostore proizlaze iz karakteristika samog materijala i mogućnosti obrade: osim što su otporne na habanje, kemikalije, vlagu i vatru, one ne upijaju mirise, a imaju i sposobnost pohranjivanja topline.
Činjenica da je to obloga kojom se mogu tretirati i zidne i podne površine omogućuje kreativan pristup uređenju i stvaranje jedinstvenih interijera.
Već smo spomenuli osnovne vrste keramike, a prema tom kriteriju i pločice se dijele na tri osnovna tipa: od prirodne gline, porculana ili kamenovine. Po načinu proizvodnje dijele se na prešane i ekstrudirane, a mogu biti glazirane ili bez glazure. Osim toga, one se razlikuju oblikom i dimenzijama. Proizvode se sasvim malih dimenzija, pa sve do ploča vrlo velikih formata, a najčešće se koriste pravokutne i kvadratne pločice- iako ih ima i u drugim oblicima.
Ovisno o karakteristikama pločica, razlikuju se i namjene prostorija u kojima će se ugraditi. Svaki proizvedeni tip mora imati standardizirana i detaljno opisana svojstva koja opisuju otpornost na određene utjecaje, tvrdoću, klizavost (otpor) itd. Na temelju tih podataka donosimo odluku koji je tip pločica najprikladniji za određeni interijer (ili eksterijer), pa se onda posvećujemo i odabiru boje ili uzorka.
Ovaj članak je tek uvod u vrlo široku temu keramičkih pločica. Svjesni smo da se lako zbuniti velikom ponudom u prodavaonicama i pri kupovini donijeti krivu odluku.
Kako biste to izbjegli, pročitajte i ostale članke na tu temu, te saznajte još o tipovima pločica, kako izabrati pločice za kupaonicu i na što obratiti posebnu pažnju pri odabiru.
U dijelu IZVEDBA ne zaboravite pogledati više i o samim keramičarskim radovima.
Nadamo se da smo Vam uspjeli pomoći!
{fshare}